Dobili smo zanimljivu i egzoticnu pricu kako je covjek iz Hrvatske kupio u Vijetnamu kolekciju od 18 Harley Davidson oldtimer motocikala iz diplomatske pratnje predsjednika Eisenhowera

Znaci, 1998 moj prijatelj Humphrey Smith i ja našli smo se u Ho Chi Minh city, tražeći trkači motor (smo stroj i mjenjačku kutiju) izuzetno dokumentirang Vincent Rapide-a (vise o tome u knjizi – Vincent in the barn – poglavlje Saigon Shaddow, krivo su napisali godinu i nije shadow nego Rapide). Trag nas je doveo do g. Nguyen Van Nhon koji je u prethodnim režimima bio kapetan motor kolone predsjednika uključujući i ključnog Ngo Dinh Diem-a. On nas je obavijestio da su sve Vincent stvari prodane sakupljaču iz Australije, vidjevši nas kako se spremamo otići pognutih glava upitao nas je, ‘želite li 18 Harleya? Ja do tada nisam bio Harley covjek, Vincent je bio moja strast. No vidjevši vremensku kapsulu pred sobom, nisam mogao ne zaljubiti se u prizor. U različitom stanju od same rame sa vilicama sa blokom motora i praznom mjenjačkom kutijom do dva uređena (nažalost mislili su da će ih bolje prodati, jedan metalik zeleni, drugi metalik ljubičasti sa lokalno izvedenim kromiranjem – metalik ljubičasti je sad u Japanu, čovjek kaže da ga vozi po Tokyu dnevno i nikad nije ništa napravio osim nove baterije, svjećica i ulja. Metalik zeleni vraćen je u izvorne finiše, nova originalna struja i mjenjačka kutija kompletno renovinirana kod Švicarskog Harley stručnjaka i kod mene trenutno). Dragulji su bili kompletni u ne voznom stanju ali ‘okretali’ sa orginalnom bojom kožnim bisagama, sicevim i vjetrobranima. I dosta dosta dijelova u kutijama. Inače svi motori bili su dar 1957 tokom diplomatske posjete Eisenhowera, Ngo Dinh Diemu (knjiga Our Man in Vietnam) kao predsjednička pratnja. Bili su crni, minimalno opcionalnog kroma, opremljeni crvenim policijskim svjetlima i policijskim generatorima i regulatorom voltaže koji je mogao podržavati Motorola radio stanicu, koju ni jedan nije imao. Na prednjem blatobranu je držač zastave.

Da kupimo sve motore kao dvoje 20 i nešto godišnjaka morali smo naći investitore, sav novac poslan je Western Unionom (tek otvorenim u Vijetnamu) i od nas isplaćen u gotovini vlasniku kao i raznim dužnosnicima koji su ih trebali provuci kroz kompleksnu birokraciju carinskog izvoza). Za sve smo dobili rukom pisane potvrde, i sa njima u ruci odletjeli iz Vijetnama potrosivsi novac drugih ljudi. Nakon par besanih mjeseci, kontejner je stigao na carinu u Southampton i sve po dogovoru unutra. Ja sam zadržao jedan originalan za sebe i metalik zeleni, Humphrey samo metalik ljubičasti (on je vise je bio zainteresiran zaraditi i kompletirati svoj Brough Superior i Vincent Black Shaddow), sve ostalo išlo je investitorima i na prodaju, kako bi nešto i zaradili. Par poznatih lica na vintage Harley sceni u Londonu bili su investitori, dobili motore i još ih imaju i voze.
Ja sam prvo ‘obnovio’ jednog kompletno orginalnog za sebe. Originalan lak – meni predivna patina po svuda. Nisam ga nikad ni očistio pošteno. Samo obzervacija, nova baterija, svjećice, ispiranje kerozinom i stavljanje novog ulja. I start na 2-3 kick. Tog sam tako u izvornom stanju sa hrđavim auspuhom popucalom orginalnom bojom vozio po Londonu 3-4 godine, svaki dan. Kiša, sunce. Ručni mjenjač, nožni ‘suicide’ kuplung.
I tu se rodio Harley čovjek u meni – ali samo stari Harley – za novu Harley scenu nemam vremena (ulašteni motori – sa pripadajućom kožnom odjećom – nah – ne za mene). Moj stari ‘Panhead’. Nikad me nije ostavio. Najhladnija zimska jutra u garaži upalio bi na prvi kick nakon prime, gdjegod bi me neka zgodna cura gledala u gradu na 39 kick, gdje je ona već davno otišla a ja krenuo znojan nakon teretane.
Anyway.. počeo sam raditi na platrfomama kao ronioc (otišao Offshore za naftnu industriju nakon godina u priobalnoj hidrogradnji kao ronioc) i odlučio preseliti u Plymouth. I toj tranziciji i odlasku na posao u Nigeriju ostavio sam motor u jednom osiguranom skladištu u industrijskoj zoni Bounds Green za sportska vozila i oldtimere, koje je doživjelo požar koji se proširio iz susjedne industrijske praonice. Sve sto mi je ostalo je novac od osiguranja i ostaci motora. Aluminij sav rastopljen, nisam mogao se natjerati vidjeti nego prodao ostatak čovjeku u Americi sa papirima i provenancom.
Ali metalik zeleni sam stavio kod mame od Humphreya u Norfolku u štalu njihovog imanja u vakuum vreći poprskanog masti sa inhibitorom korozije. I tako je ostao do 2016, kada sam ga počeo sređivati i vraćati u specifikacije finiša orginalnih primjeraka.
2018 doveo sam ga fizički u Hrvatsku 2019 uveo carinski. Homologacija je napravljena u Samoboru gdje mi je stajao u garaži od majke.